Bombardovanje UN-a u Bagdadu – Zataškavanje Ujedinjenih nacija koje traje više od dve decenije?

5. септембар 2026.

19. avgust obeležiće godišnjicu događaja koji mi zauvek ostavlja ožiljak u sećanju. Bilo je izuzetno vruće poslepodne krajem leta 2003. kada je džihadistički samoubica, vozeći kamion sa flatbed-om koji je nosio više od tone eksploziva, upao u naše sedište UN u Iraku (kanalski hotel), ubio dvadeset dva člana osoblja i posetioce, i ranio više od sto pedeset drugih, uključujući moju ženu koja je tada radila za Program Ujedinjenih nacija za hranu. Strašan događaj ostavio je trajne psihološke i emotivne ožiljke iz kojih potpun oporavak izgleda nemoguć.

Svetski poznat generalni sekretar UN-a Sergio Vieira de Mello poginuo je u tom napadu. Često ga se smatralo kandidatom za najvišu UN-ovu poziciju, a De Mello je tada obavljao dužnost političkog izaslanika UN-a za Irak u ime Generalnog sekretara (GS). Nikada nije dočekao priliku da zauzme tu veliku stolicu. Napad je devastirao UN i preplavio svetske vesti tokom tri dana nakon događaja. Tragedija me i danas progoni jer kompletan istragački izveštaj UN-a nikada nije objavljen. Nikada nije data nikakva objašnjenja zašto je izveštaj učinjen strogo poverljiv.

Ovaj napad predstavlja najizraženiji neuspeh bezbednosnog menadžmenta UN-a u njegovoj istoriji. Koristim izraz “neuspeh bezbednosnog menadžmenta UN-a” jer je UN-ova bezbednosna služba, tada i danas, sastavljena od savetnika, a ne donosilaca odluka. Plašim se da su ključne pouke iz ove tragedije kritički važnih nalaza nikada integrisane na najvišim nivoima jer je kompletan izveštaj proglašen “UN poverljivim” od strane tadašnjeg generalnog sekretara Kofija Anana. On je objavio samo suštinski izabrane delove u martu 2004. Godine. Celi dokument sa prilozima trebalo bi odmah da se deklasifikuje od strane sadašnjeg GS-a UN-a.

Ali tu nije kraj. Porodice mrtvih i ranjenih nikada nisu dobile istinu o tome šta se zaista desilo. One zaslužuju činjenice.

Za neke, bombardovanje nije iznenađenje. Ono smo mi, moj osoblje i ja, predvideli mesecima pre napada. Štaviše, svi viši UN-ovi bezbednosni stručnjaci koji su tada služili u zemlji, Iračka bezbednosna ćelija, složili su se. Kao savetnici visokom UN-ovom rukovodstvu, zajednički smo upozorili UN-ovog Humanitarnog Koordinatora u Iraku, gospodina Ramira Lopez Da Silvu, koji je tada bio administrativni upravitelj u zemlji za kasnije dokazano masovno korumpirani program “Nafta za hranu” u Iraku, i njegovog prethodnika na istoj poziciji, gospodina Tuna Myata, tada služio kao UN-ov Koordinator bezbednosti u Njujorku. Naše višestruke formalne pisane opomene i preporuke za ublažavanje identifikovanih opasnosti bile su ignorisane. Uprkos rastućoj opasnosti i mom protivljenju, više ugroženih članova osoblja dozvoljeno je da se pošalje u Bagdad od strane UO GS-a u danima i nedeljama pre napada.

Nije iznenađujuće da je američka vojska u Iraku potpuno prepoznala našu rastuću ranjivost. Godinama kasnije, lično sam komunicirao sa komandantom jedinice zadužene za sigurnosnu zonu koju je zauzimala zgrada UN-a, generaal-major (u penziji) Brad Mej, tada pukovnik. On je naložio da zgrade budu obezbeđene njegovim vojnicima krajem juna — zatvarajući put koji je kasnije korišćen od strane samoubice — arteriju koju sam dvaput ranije preporučio da bude blokirana. Iako tada nisam bio svesan, neko ko je viđen kao visok UN autoritet naredio je pojačanu vojnu sigurnost van perimetra. Ova činjenica je naknadno potvrđena u razgovoru sa američkim administratorom Iraka, ambasadorom Paulom Bremerom. Nažalost, on se ne seća ko je doneo taj poziv. Pre više od dva decenije, i dalje nije poznato ko je doneo ovu fatalno pogrešnu odluku. Neko sigurno zna, ali ne govori.

Ljudi koji su kasnije zadati da istraže bombardovanje u najbližim detaljima, Odbor za odgovornost bezbednosti u Iraku (SIAP), sačinjavali su gospodin Gerald Walzer (predsedavajući), gospodin Sinha Basnayake, gospodin Kevin Carty i gospodin Stuart Groves. Ovaj panel trebalo je da bude nezavisan. Nije bio. GS je zadržao kontrolu. Panel je izneo zaključke na kraju celokupnog izveštaja (preko 100 strana), uključujući i tvrdnju: “Verovatno bi, ako bi mere bezbednosti koje je predložio bezbednosni kadar bile sprovedene na potpun i hitan način, broj žrtava znatno se smanjio.” Ovaj citat — i slični njemu — nisu bili u izvodima koje je objavio Anan. To znam jer mi je jedan bivši viši UN-ov službenik doneo kopiju onoga što izgleda kao skoro završni nacrt celokupnog izveštaja, bez priloga, dok sam istraživao knjigu koja obrađuje napad i njegove posledice u nekoliko završnih poglavlja. Ta knjiga, objavljena u drugom izdanju, nosi naslov “Preživljavanje Ujedinjenih nacija: Istinita priča o nasilju, korupciji, izdaji i spasenju.” Pruža značajne informacije koje nikada ranije nisu viđene o bombardovanju.

Here is still more from the SIAP: “…the UN security officers on the ground in Baghdad can not (sic) be held responsible for the clear failure to recognize the clear warning signs…”

Iako sam bio otpušten, iako sam ranije imao prigovor na ulazak u Irak 1. maja 2003.; u narednom mesecu u Bagdadu, preporučio sam uspostavljanje ograničenja broja osoblja koje je ne bi odobreno; na kraju juna sam formalno izjavio pred Timom za bezbednost Bagdada da „samo je pitanje vremena kada će UN biti napadnut;” a četiri nedelje kasnije poslao sam e-mail na adresu Njujorka: „Bezbednosna situacija u Iraku je dinamična. Trenutna pretnja je realna.” Panel nastavlja da izražava moja lična osećanja iz tog vremena, navodeći: „Opasnost je prepoznata od strane UN-ove bezbednosne zajednice u Iraku i bilo je znakova da su službenici bezbednosti doživeli krajnju frustraciju kada su njihova upozorenja ignorisana.” Moglo bi se opravdano postaviti pitanje: zašto?

Na kraju sam svedočio devet puta pred SIAP-om: više nego iko drugi. Nadao sam se pravdi. Na kraju sam pretrpeo lavinu razočaranja. Član panela Groves pregledao je ovaj članak u celosti, potvrdivši tačnost svih pitanja u vezi sa SIAP-ovim izveštajem. Time je prekršio svoj zavet poverljivosti kako bi pomogao mom istraživanju, rekavši: „Želim da učinim pravu stvar.“ Zabrinjavajuće je što je osetio potrebu da prekrši svoj UN-ov zavet kako bi mi pomogao da otkrijem istinu.

Annan je osnovao SIAP uz osiguranje da onemogući pristup ključno važnim dokazima. Drugim rečima, Panel nikada nije dobio pristup svim informacijama. Prema Grovesu, istražitelji nisu bili ovlašćeni da prouče korespondenciju GS-a i njegovog ključnog podređenog, šefa kabineta gospodina Iqbala Rizu, u periodu koji je prethodio napadu. Razgovarao sam sa gospodinom Robertom Turnerom, operacionim službenikom, koji je bio prisutan u Bagdadu kada je Riza vršio pritisak na Da Silvu da dozvoli više osoblja u Bagdadu.

Nakon što je moja knjiga prvi put objavljena 2020. godine, jedna žena koja ju je pročitala javila mi se da SIAP-ov izveštaj može da se nađe na veb-sajtu UN-a. Odmah sam kliknuo link koji je poslala. Ono što sam pronašao bilo je uznemirujuće. Umesto celog izveštaja, pojavio su se izvodci od više od 40 stranica, pažljivo odabrani; sada je reč „extracts“ izbrisana. Moja čitateljka je mislila da gleda ceo izveštaj, što je možda bila namera — još jedan dokaz o kontinuitetu prikrivanja?

Rano u jesen 2004, nakon mučne sedmomesečne administrativne i pravne borbe sa Ananom, uspeo sam da se odbranim od neopravdane mere otpusta: postigavši potpuno oslobođenje od krivice i povratak na moj bivši položaj i rang. Iskreno, bilo je pravo bogatstvo dokaza u mojoj koristi, i ne iznenađujuće, većina je već bila na evidenciji u SIAP-ovom izveštaju koji niko do danas nije mogao da pročita. Knjigu sam napisao da ispravim zapise. Osećao sam da moram da pronađem odgovore na pitanja koja su me mučila od sudbonosnog dana koji je razorio moj život, a prerano završio živote mnogih drugih. Svi visoki UN službenici iz tog vremena koji su možda bili svesni ovih događaja odbili su da sa mnom razgovaraju on-record, uključujući i sada pokojnog bivšeg GS-a.

Zašto sam bio targetiran i postao deo žrtvene osovine? Jedna mogućnost posle dve decenije razmišljanja: na sastanku UN menadžmenta u Bagdadu, koji je bio održan posle napada, a na kojem je prisustvovao Ananov glavni šef kabineta, gospodin Riza, odbio sam da dozvolim učenicima da se oslobode krivice i da prekomerno prikriju smrti i ranjavanje mnogih, čineći me potencijalnim zviždačem. UN-ova istorija zviždača, čak i potencijalnih, navodno je izuzetno loša. Takođe, i možda važnije, ako bezbednosna zajednica koju sam predstavljao u Iraku nije bila odgovorna, onda je krivica mogla pasti samo na visoko UN-ovo rukovodstvo.

Još jedna iznenađujuća stvar isplivala je dok sam istraživao svoju knjigu. Američka obaveštajna zajednica imala je snažne indikacije da bi Kanal Hotel mogao biti žrtva ekstremističkog napada i to mnogo pre bombardovanja. Ako je to tačno, zašto UN nije upozoren? Da li bi odgovor bio u punom završnom izveštaju i prilozima?

Zašto odlučiti da ne uključim verziju SIAP-ovog izveštaja u svoj posed u mojoj knjizi? Da sam to učinio, to bi bilo jasno kršenje mog UN-ovog zaveta. Objavio sam samo one nekoliko citata koji su direktno uticali na mene. Ovo je zadatak trenutnog GS-a, gospodina Guterresa. On može da objavi ceo SIAP-ov izveštaj sa prilozima jednim potezom. Ključne lekcije bezbednosti naučene mogle bi konačno biti integrisane u UN-ovu bezbednosnu strukturu. Štaviše, porodice preminulih zaslužuju da znaju zašto su njihovi voljeni umrli.

*** Napomena urednika: Ako vam se dopao ovaj članak, sigurno ćete želeti da pročitate Bobovu najnoviju knjigu: Preživljavanje Ujedinjenih nacija – Istinita priča o nasilju, korupciji, izdaji i spasenju. 

To je otvoren i šokantan prikaz drugog profesionalnog puta pripadnika Zelenih Beretki u Ujedinjenim nacijama.

A ne verujte samo meni, evo šta je Publishers Weekly imao da kaže:

„U svojim humanitarnim i mirovnim misijama za Ujedinjene nacije nosio se sa dečijim vojnicima, krvavim dijamantima, dvostrukom otmicom, invazijom od strane surovih gerilaca, hitnom vazdušnom evakuacijom, očajnom misijom za osvajanje otmičara, pletnim borbama, nasiljem u kampovima za izbeglice, samoubilačkim bombašima i institucionalnom korupcijom. Njegova karijera u UN-u dovela ga je pred najviše i najniže aspekte ljudske prirode, i sve to ovde deli sa čitaocima.”

Kliknite gore navedeni link da danas nabavite svoju kopiju na Amazonu. Biće vam jednako uzbudljivo koliko i sam autor. – GDM

Marko Jovanović
Marko Jovanović
Novinar sam iz Beograda, sa posebnim interesovanjem za istoriju, ratove i političke događaje koji su oblikovali Srbiju, Balkan i svet. U svojim tekstovima trudim se da činjenice stavim u širi kontekst i složene teme približim čitaocima na jasan i razumljiv način.